preskoči na sadržaj

Hotelijersko-turistička škola

Login

 

stranicu uređuje Tanja Marčan,prof.

Pisati je cool - neka tvoji radovi budu objavljeni!

wink

Pišeš priče, pjesme, eseje? Ako želiš svoje radove objaviti na školskom webu, javi se svojim predmetnim profesoricama. Sve kvalitetne uratke objavljujemo na školskoj mrežnoj stranici ili ih šaljemo na  smotru LIDRANO. 

Školske godine 2020./21. proveli smo malu literarnu smotru u kojoj smo predstavili neke od najuspješnih radova naših učenika. Radove možete pročitati u privitku: MALA LITERARNA SMOTRA

Tekstovi naših učenika

Utjecaj medijskih tekstova na vrijednosti i stavove primatelja
(projektni zadatak - šk.god. 2020./21)

KAKO SE U MEDIJIMA PRIKAZUJU DANAŠNJI IDEALI LJEPOTE I KAKO ONI UTJEČU NA STAVOVE PRIMATELJA I NJEGOVU SLIKU O SEBI?

 Dorotea Blažić, 3. A

 

               Vrednovanje ljepote je oduvijek, pa tako i danas, ovisilo o percepciji pojedinca odnosno o onome što voli i preferira. Povijest nam pokazuje što se u određenom razdoblju smatralo najprivlačnijim i „idealom“ fizičkog izgleda. Današnji ideali ljepote vrlo se lako mogu vidjeti na svim poznatim osobama, kao što su glumci, pjevači, modeli i sl. Ako si žena moraš imati lijepo istaknute obline i vitak struk te uvijek izgledati mladoliko, s glatkom kožom i malo bora, poput Kim Kardashian, a tu ljepotu možemo postići samo estetskom kirurgijom. Naspram žena, na koje mediji i društvene mreže vrše pritisak da moraju izgledati na određen način ili nisu privlačne, muškarci imaju svojevrsnu superiornost – njima godine samo određuju iskustvo i moć, a ne koliko su istrošeni i neprivlačni. Svi se ti „toksični“ ideali ljepote šire internetom, najviše društvenim mrežama, poput Instagrama, na kojem se ne cijeni prirodna ljepota, već samo ono što odgovara kalupu koje je postavilo društvo. Mitologija ljepote, koja je danas prisutna u svim aspektima života i od koje se ne može pobjeći, djeluje razarajuće na osobe, njihovo samopouzdanje i samopoštovanje, jer neprekidno pokušavaju izgledati savršeno i prilagođavati se zahtjevima društva i njihovim idealima.

                Na nas ideali ljepote počinju utjecati još u djetinjstvu. Sve se djevojke mogu sjetiti poznate lutkice Barbie s kojom su se igrale. Barbie je postala oličenje idealnih ženskih proporcija i njihova izgleda. Iako to tada nisu shvaćale, na njih se nesvjesno vršio određeni pritisak – sve su željele izgledati poput Barbie, čiji se izgled nameće kao poželjan, iako je nedostižan. Danas, mnoge žene, zbog ideala ljepote kao što je Barbie, odlaze na estetske operacije kako bi poboljšale svoj vanjski izgled i postigle savršenstvo  jer nisu zadovoljne onime što vide u ogledalu. Usto, društvena mreža na kojoj broj korisnika eksponencijalno raste u posljednjih nekoliko godina je Instagram, koji je, u usporedbi s Facebookom, značajno više usmjeren na vizualno predstavljanje pojedinca. Dominantna vizualna priroda Instagrama dodatno potiče proces socijalne usporedbe izlažući korisnike i korisnice većem broju idealiziranih prikaza, koji na njihovu percepciju ljepote djeluju iznimno toksično i time daju više prilika za uspoređivanje s prijateljima i slavnim osobama. Osim toga, Instagram kao aplikacija sadrži razne alate za modifikaciju izgleda, poput filtera, što korisnicima omogućuje da  modificiraju svoj izgled bez naprednog tehničkog znanja i vještina potrebnih za obradu fotografija, a sve s ciljem da dobiju priznanje da su lijepi i privlačni. Prirodna ljepota se rijetko kad prikazuje, jer se savršenstvo kože može postići samo šminkom, zar ne? Razni brendovi, poput Nivee, L'Oréala, Maybelinnea NY, svojim preparatima potiču svoje kupce da kupuju njihove proizvode jer će samo tako izgledati lijepo i biti prihvaćeni u društvu. U njihovim se reklamama za kreme često nalaze majka i kći, savršene kože koje izgledaju slično, a to su postigle samo zbog njihovih proizvoda. Jedan od rijetkih brendova koji je dosad pokušao prkositi takvoj promociji proizvoda je Dove, koji je svojom kampanjom #ShowUs odlučio potaknuti žene da se prestanu uklapati u nametnute standarde ljepote, koje je svakim danom sve teže pratiti te svojim primjerom potaknuti pozitivne promjene, na način da budu svoje. I na muškarce se vrše određeni pritisci – moraju imati jake mišiće i pločice kako bi ženama bili privlačni. U reklamama za muškarce uglavnom glume poznate osobe, kao što su poznatih sportaša i glumci, ali manje utječu na samu percepciju muškarca. Te reklame se uglavnom baziranju na parfemima, odijelima, opremi za brijanje i sl. jer se nad njima vrši manji pritisak – oni su privlačni čak i u kasnijim godinama života, jer njihova dob pokazuje njihovu zrelost, a ne dotrajalost.  Sve te medijske poruke i društvene mreže izravno, ali i neizravno utječu na primateljev stav i sliku o sebi. Izravno zbog toga što nam se svi ti ideali serviraju svakodnevno na svakom koraku, a neizravno jer nam ne govore da moramo izgledati na određeni način, već to samo, ponekad žestoko, „predlažu“.

                Može se zaključiti da imperativ mladosti i ljepote snažno utječe na svih nas. U današnjem se svijetu mnogi mladi pokušavaju prilagoditi onome što vide na društvenim mrežama  jer one na nas vrlo snažno utječu – ako nemamo određeni broj pratitelja i lajkova, ismijavani smo  i postajemo autsajderi.
 Suvremeni ideali ljepote postali su veliki problem jer negativno utječu na naš pogled na svijet. Kako bismo pokušali ispraviti taj problem, ne bismo smjeli davati toliko značenje onome što vidimo u reklamama i medijima  te  bismo se trebali  više fokusirati na prirodnu ljepotu i što ona predstavlja (iako je često zanemarena i uzimana zdravo za gotovo).  Svjesna sam da su šanse da se naš pogled na svijet i ideale ljepote promijeni minimalan – jer nema zarade ako se reklame i proizvodi ne nameću kupcima što je primarni cilj svih poznatih brendova.
                                                                                                                                                                         


LITERARNI RAD KOJIM JE UČENICA DOROTEA BLAŽIĆ (1.A) SUDJELOVALA NA ŽUPANIJSKOJ SMOTRI LIDRANO 2019

Monolog izgubljenog vanzemaljca

Bip! Bap! Bop! 

Ah, to je sve što sad mogu čuti. Kako li se moj  brodić mogao pokvariti? Pa tek sam ga kupio! A gdje ću sada naći nove dijelove? Usred ničega sam…ili jesam li? Ah! Nije li ono Jupiter, a malo dalje…koji bi ono planet mogao biti? Ah, da! Moj lijepi Mars, zapravo nije moj, ali sam ga rado posjećivao. Nisam već dugo bio tamo, koje li sramote! Pa, kako se toga nisam sjetio! Na Marsu živi moj brat Blompi, a na Jupiteru…tko ono? Ah, da! Moja sestra, ali kako li se ono zove?Joj, zašto se ne mogu sjetiti!  A da, Blampig! Je li ona sad udana ili i dalje radi kao frizerka? Hm, morao bih ju malo posjetiti, ali kako? Brodić mi je pokvaren. Joj, koja nesreća! Što će Antemy reći? Znam, jako će se naljutiti, sve je to tako lijepo isplanirala… A što li je ono planirala? Ajme, zašto se ne mogu ničega sjetiti! Joj, Lynx, sjeti se…sjeti se.

Bože, u velikoj sam nevolji! Mojoj baki Senturyon danas je 438.rođendan. Rekla mi je da će se naljutitiako ne dođem, a kakoda dođem! Brodić ne želi raditi. Mogao bih ga možda malo pogurati do Jupitera, ali bi mi dugo vremena trebalo, neću stići do bake na vrijeme.

Ah, ta tehnologija! Nikad ne funkcionira kad ti najviše treba!

Što da sad napravim? Da odem do Jupitera kod  sestre i tamo pronađem dijelove ili da odem na mračni, hladni Pluton? Joj ne bih, jako ga se bojim. No, ondje ima puno brodića  i mogao bih pronaći ono što mi treba…i nekako mi se čini bliže.

Ah, jednom se živi! Krenimo onda!

Jao,  ovaj je DCXL-673 jako težak! Jedva sam ga pogurao…možda milimetar. Kad bi barem netko naišao i pomogao mi!

Uglavnom…ponekad…brodići prolaze ovuda…

Jao! Opekao sam se! Kako se ono prespajaju ovežičice? Ovako definitivno ne!
 Sada mi se još i vrti u glavi… Sjajno! Ma, baš predivno!

Blip! Blap! Balamp!

Je li proradio? Hm, nije. Hajmo sve ispočetka.

Bimp! Bump! Blank! 

Sad je pak prepržen! Baš kao i moji krumpirići…u…gdje sam ih ono stavio? Ah, da, u mojoj su torbici. Hm, fino mirišu…i…već su nestali. A joj, sada sam i gladan…

Bemp! Blank! Blank!

Što se događa? Hm…je li proradio? O, nešto se promijenilo! Jupi! Proradio je, no hoće li voziti? Lijepo…baš nekako glatko.

Damb! Bank! Dimp!

…ili ne baš tako glatko… no, barem ću stići na vrijeme.

Bako! Ja dolazim! Nemoj izgubiti svoju zubnu protezu dok ne dođem…

 


literarni rad Katarine Raguž (1.B) predložen za državnu smotru LIDRANO 2017
 

Blagoslov ili prokletstvo

Istina je da nitko ne zna što su osjećaji. Je li to samo uragan u nama ili nešto puno više? Osjećaji uvijek nose i povez za oči kojim će nas zaslijepiti. Ljuljaju nas i nose kao valovi na moru. Ili nam lete leptiri oko glave ili je iznad nas crni oblak. Ili su najveći blagoslov ili  najveće prokletstvo. Jesu li to samo vile koje se poigravaju s nama? Ili neprestani vrtlog, baca nas gdje želi? Nitko ne zna, a život nam se ipak zasniva na njima.

To je samo uragan, nosi nas gdje želi...

A ljudi se boje plamena.

Plamen guta sve što mu se nađe na putu. Vatra te može opeći. Ako staviš ruku preblizu, opeći će te. Kad si predaleko, hladno ti je.
Bit je u tome da si ti vatra. Goriš. I ako dođem preblizu, opeći ćeš me.
Ti si vatra, ja sam voda.
Ili će vode biti previše i vatra će se ugasiti ili će vatra biti toliko jaka da će voda ispariti.
I možda zato, dragi moj, nama nije suđeno.


INTERVIEW

JURAJ DIVJAKINJA
-------------------------------------------------

Coolturist br. 4
(Diana Dugina, 1.C - šk.god. 2009./10.)

 

Juraj Divjakinja učenik je 3.a razreda naše škole i jedan od najperspektivnijih  hrvatskih mladih jedriličara. Prošlog je ljeta osvojio brončanu medalju  na Svjetskom juniorskom prvenstvu klase Laser 4.7 koje je održano u brazilskom Buziosu. Velika je čast imati ovakvog sportaša u našoj sredini pa smo htjeli doznati nešto više o njemu.

 

  • O tvojim se uspjesima puno govori i znamo da te je 2009. g. Hrvatski olimpijski odbor nominirao u kategoriji najveće nade hrvatskog sporta, no kako je sve to počelo?

Jedrenjem  sam se počeo baviti nakon prvog razreda osnovne škole, po uzoru na starijeg brata. Sestra se također počela baviti jedrenjem godinu dana prije mene. Za ovaj me je sport zainteresirao trener Sergio Nalis koji je jednom došao u moju školu i prikazao zanimljivu prezentaciju o jedrenju…i tako sam počeo.

  • Reci nam nešto o svome treningu.

Član sam Jedriličarskog klupa Opatija i imam kondicione treninge 3 puta tjedno od 20-22h navečer, a pored toga još 3 puta tjedno treniram na moru razne tehničke stvari.

  • Kakav je osjećaj sudjelovati na natjecanjima, stječeš li prijatelje?

Osjećaj ovisi o rezultatu, ako je  rezultat dobar takva je i atmosfera.

  • Koje je tvoje mišljenje o jedrenju kao sportu danas? Pozitivne i negativne strane?

Negativna strana ovog sporta je manjak financijskih sredstava i nemogućnost zarade. Jedino se u profesionalnom jedrenju može zaraditi i to čine vrhunski jedriličari. Od pozitivnih strana svakako treba spomenuti putovanja i mogućnost upoznavanja zanimljivih ljudi. S mnogima sam sklopio trajna prijateljstva…

  • Sponzori?

Stariji nađu sponzore. Ja imam stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog jedriličarskog saveza.

  • Kako spajaš školu i treninge?

Moj uspjeh u školi je vrlo dobar i sada mi je lakše jer ne izostajem puno s nastave nego samo periodično. U osnovnoj školi sam izostajao svaki petak i cijeli vikend me nije bilo doma. Sada sam npr. bio odsutan za vrijeme proljetnih praznika…pa nisam propustio nastavu.

  • Osjećaš li se kao « zvijezda «  u svojoj okolini, razredu?

Ne

  • Kakvi su tvoji planovi za budućnost, planiraš li ići na faks ili se nastaviti baviti jedrenjem?

Moji planovi su sljedeće godine napisati maturu što bolje i upisati se na Pravni fakultet u Rijeci. Najvjerojatnije će sport pasti u drugi plan.

  • Zašto ne bi na primjer upisao neki jednostavniji fakultet pa se nastavio baviti sportom?

Zato što jedrenje traži puno vremena; moraš imati kondicijske treninge  i još 3 sata trenirati na moru. A uostalom, baš

 

želim završiti pravo.

  • Što radiš u slobodno vrijeme?

Uglavnom igram PS ili s prijateljima igram nogomet, tenis i tako.

 

  • Pratiš li neki drugi sport?

Pratim sve sportove, nogomet najviše.

  • Da li imaš vremena za druženje, izlaske?

Da, sve  stižem.Izlazim vikendom, uglavnom na mjesta u Opatiji i okolici.

  • Naše bi čitateljice sigurno  zanimalo jesi li slobodan?

Da. Jesam

  • Što smatraš svojim najvećim  uspjehom?

Osvajanje trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu.

  •  Hvala ti na ugodnom razgovoru i želim ti puno sportskih i školskih uspjeha!

Hvala i tebi.

                                                           

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

SUMRAK SAGA

Dovoljno za zauvijek

Lea Krnjeta
(4.A – šk.god. 2008./09. Coolturist br.3)
------------------------------------------------------------------------------------------- 

 "Ma koliko se trudila ne misliti na njega, nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se - kasno noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane nesanicom-da sve polako klizi u zaborav. Da mi je svijest sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršene boje njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir, nijanse njegova glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali morala sam se sjećati.

Jer, da bih mogla živjeti, morala sam vjerovati samo u jedno-morala sam znati da on postoji. Samo to. Sve sam ostalo mogla podnijeti. Dokle god on postoji."
                                                                                       Bella (Mladi mjesec)

      Navedeni citat pripada knjizi Mladi mjesec, drugom dijelu Sumrak serijala - najprodavanijim knjigama na svijetu prevedenima  na dvadesetak jezika. Saga se sastoji od Sumraka, Mladog mjeseca, Pomrčine i Praskozorja, a autorica je mlada američka kućanica Stephenie Meyer. Njezine knjige stekle su milijune fanova diljem svijeta i toliko su popularne da je treći dio serijala, Pomrčina, s prvog mjesta liste bestsellera svrgnuo posljednji dio serijala o Harryju Potteru.

Edwardova i Bellina ljubavna priča epskih razmjera

     

Prvi dio, Sumrak, objavljen 2005. godine,  pokorio je svijet. Što je to toliko posebno u tim romanima? Rekla bih da je ono što privlači čitatelje  ljubavna priča i to ne bilo kakva. Glavni protagonisti su Bella, tj. Isabella Swan, s čijeg je gledišta cijela saga i ispričana, i Edward Cullen. No, zanimljivost je da je Bella obična srednjoškolka, a Edward  vampir te se između njih rodi ljubav. Međutim, Edward i njegova obitelj nisu obični vampiri. Vampiri koje je stvorila Stephenie Meyer mogu hodati po suncu, ali pritom svjetlucaju poput dijamanata, krasi ih nadnaravna snaga i brzina -  i nadasve su lijepi. Zapravo, to nije prava riječ. Prava riječ bi bila prekrasni, gotovo nezamislivo veličanstveni. Edwardovu obitelj čine njegov "otac" Carlisle i njegova "majka" Esme te "braća i sestre": Alice, Jasper, Emmett i Rosalie. Oni sebe nazivaju vegetarijancima jer se ne hrane ljudskom krvlju već životinjskom. Također, neki od njih imaju posebne moći. Tako Edward može čitati misli(svima osim Belli), Alice vidi budućnost, a Jasper može upravljati emocijama. Emmett je snažniji od svih ostalih, Rosalie je pak jedna od najljepših u svijetu vampira, Carlisle je iz ljudskog života prenio svoju iznimnu dobrotu, a Esme sposobnost da voli svim srcem.

     Ljubav Edwarda i Belle je kroz serijal naišla na mnoge prepreke, no sve su ih uspjeli nadvladati. U drugom i trećem dijelu se među glavne likove probio Jacob Black, Bellin najbolji prijatelj i Edwardov najveći protivnik. Jacob je bio veliki oslonac Belli u Mladom  mjesecu kada ju je Edward ostavio misleći da je za nju to najbolje te misleći da tako više neće biti u opasnosti. Bella je tada prošla kroz veoma težak period života i Jacob je bio uz nju svaki trenutak. Ali, ni Jacob nije običan čovjek. On je vukodlak kao i njegovi prijatelji  te su veliki protivnici vampira. Mladi mjesec je upravo zbog Edwardova odlaska i Bellinog preživljavanja bez njega najtužniji roman koji sam ikada pročitala dok su u Praskozorju čitatelji napokon dočekali pretvaranje Belle u vampiricu kao i  mnoga druga iznenađenja, a Edwardova i Bellina ljubavna priča epskih razmjera napokon dobiva sretan završetak. Upoznajemo i mnoge druge likove među kojima su Victoria i Volturi(Aro, Caius, Marcus, Jane i Alec). Stephenie je naglasila kako više neće pisati o Edwardu i Belli osim u romanu Midnight sun, što je zapravo Sumrak iz Edwardove perspektive.

Film Sumrak

            Sumrak je krajem 2008. godine ekraniziran te je postao jedan od najisplativijih i najgledanijih filmova godine. Fanovi sage Stephenie Meyer mjesecima su iščekivali početak prikazivanja tog filma. Neki su očekivali previše, a neki pak nisu ništa očekivali. Ja sam bila jedna od onih koja nije očekivala ništa, ali se zato nisam razočarala. Znala sam glumce mjesecima prije i njihovim odabirom  bila sam iznimno zadovoljna jer oni su trebali utjeloviti neke od najljepših "ljudi" čije sam opise čitala. Gledajući film pokušala sam se udaljiti od knjige da bih mogla objektivno ocijeniti film, ali uzalud. Te knjige su previše utjecale na mene (i još uvijek utječu) da bih mogla biti objektivna prema ičemu vezanom za njih. Zato ćete, nažalost, morati čitati veoma subjektivno mišljenje velike obožavateljice sage. Pa krenimo na film.
        Moja ocjena bi bila četvorka jer ipak su dosta toga izmijenili i dodali previše nepotrebnih stvari, a izbacili n
eke veoma važne događaje i činjenice iz knjige. Zar je toliko teško bilo dodati 30 sekundi filmu i objasniti gledateljima da Jasper ima dar upravljanja osjećajima? Baš me zanima kako će to uklopiti u ekranizaciji nastavaka. Film je jako dobro snimljen, lokacije su prilično dobro odabrane, dok su glavni glumci Kristen Stewart (Bella) i Robert Pattinson (Edward)  po meni svoj posao odlično odradili, baš  kao i ostali glumci. Taylor Lautner(Jacob) me ugodno iznenadio i drago mi je da ga je studio zadužen za snimanje sage, Summit Entertainment odlučio, zajedno s novim redateljem Chrisom Weitzom, ostaviti u ulozi Jacoba. Promjena bi mi teško pala jer ne volim mijenjanje glumaca u filmskim nastavcima. Gledateljima koji  nisu čitali knjigu, neki dijelovi filma mogu biti teže razumljivi, npr.  kada je Edward začepio nos kada je ušla Bella, ili kada je slušao kroz Mikeove misli dok ju je pitao za maturalnu zabavu.  Onima koji nisu čitali knjigu, film se  uglavnom sviđa, kao što sam mogla primijetiti po svojim prijateljima, ali čitatelji i nisu baš zadovoljni. Za razliku od njih, ja sam jako zadovoljna. Moglo je biti bolje, ali moglo je biti i mnogo gore.

Odlična filmska glazba       

     Soundtrack za film je odličan. Pjesme su pogođene i dobro su uklopljene u scene. Baseball i Supermassive Black Hole od Musea – savršeno! Maturalna zabava i Flightless Bird, American Mouth od Iron and Wine također odlično pašu. Ugodno su me iznenadile pjesme Never Think i Let me Sign koje je otpjevao glavni glumac. Ostale pjesme sa soundtracka su Decode, I caught myself (Paramore), Spotlight (MuteMath), Tremble for my beloved (Collective soul), Eyes on fire (Blue Foundation) Flightless Bird, American Mouth (Iron & Wine). Filmska glazba u  pozadini je još i bolja od soundtracka. Skladatelj Carter Burwell  napravio je odličan posao. Mislim da su nas svih prošli trnci kada je Bella govorila Edwardu da zna da je vampir, a u pozadini je svirala I know What You Are, ili kada shvaćaju da su zaljubljeni, a svira The Lion Fell in Love with the Lamb.  

    Dakle, ukupna ocjena bi bila četvorka. Sada željno iščekujem Božić 2009. kada nam u kina dolazi Mladi mjesec, drugi dio serijala. Redateljica Catherine Hardwicke je otpuštena, na scenu stupa Chris Weitz. Želim mu sreću jer ne bih mu bila u koži ako uništi po mnogima najbolji dio sage. Odabrani su glumci za Volture, a jedno od zanimljivijih imena je Dakota Fanning (Jane) te Michael Sheen (Aro) poznatiji kao Lucian iz Underworlda. Film se počeo snimati u travnju ove godine, a Pomrčina će se snimati u lipnju. Za nju je također odabran novi redatelj. Držimo palčeve da će sve dobro završiti i vidimo se na Božić u kinu. Ja ću biti tamo, a vi?

___________________________________________________________

♦ ♦ ♦

FUN & LEASURE

Matteo Simonetti

(4.B – šk.god. 2007./08. Coolturist br.2)

____________________________________________________________

 Postali smo svijet. Postali smo   prava kapitalistička zemlja i dobili svoje “mallove”. Konačno imamo razloga da budemo zadovoljni sobom. I kod nas su sada sve češći obračuni pištoljima, pljačke banaka, maloljetnička delikvencija i spaljivanje automobila. Na Pećinama je iznikao prekrasan shopping centar i svi tamo hrle!!!

Kako je to bilo nekad…

Iako je bilo jako davno, dobro se sjećam… Rat je završio, svi smo živjeli dosta skromno, ja sam bio mali. Svaki put kad bi došlo proljeće išli smo u Italiju, u kupovinu. Isto tako u jesen. Mama bi samo jedan dan izjavila: „Sutra idemo preko“! Na trenutak bi uslijedila tišina. Svi bi bili zatečeni. Dok bih ja od oduševljenja skakao, baka bi vrtila glavom  jer se i od nje očekivao dobrovoljni prilog. Čemu sam se radovao? Odjeći i obući? Ne! Obožavao sam kupovinu u Trstu zbog velikih shopping centara. GiuliaTorri d’Europa bili su za mene ostvarenje svih želja. Velika podzemna garaža, dugačke pokretne trake, muzika koja trešti, kafići, prodavaonice svega i svačega - i što je najvažnije: igraonice. Kako sam rastao, oduševljenje nije nestajalo. Gledao sam američke filmove i serije, divio se njihovim shopping centrima, zavidio mojim vršnjacima što se nalaze i provode popodneva tamo. Silno sam želio da i mi postanemo dio velikoga svijeta i da imamo svoja mjesta za zabavu. I dogodilo se! 

 

Popodneva u Toweru

 

                       

Postali smo svijet. Postali smo prava kapitalistička zemlja i dobili svoje “mallove”. Konačno imamo razloga da budemo zadovoljni sobom. Dobili smo i više nego što smo tražili.  I kod nas su sada sve češći obračuni pištoljima, pljačke banaka, maloljetnička delikvencija i spaljivanje automobila. Dječaci se, baš kao i u New Yorku,  bodu noževima i međusobno zlostavljaju. Starci kopaju po kantama za smeće i sve je onako kako smo priželjkivali! Na Pećinama je iznikao prekrasan shopping centar i svi tamo hrle. Neki samo gledaju, a neki i kupuju. Velik broj  teenagera provodi tamo svoja popodneva. Obzirom na to da im roditelji rade od jutra do mraka da bi prehranili obitelj, sretni su da njihovo potomstvo tamo gubi vrijeme . “Bar nisu na cesti!” Osim toga, dobro im dođe da se na koji sat odvoje od besprijekornih internetskih igara. Moja baka vrti glavom...Djeca su nekada čitala knjige, šetala uz more, razgovarala...

Lažni sjaj Zapada

     I tako, postali smo svijet. Ne toliko po životnom standardu koliko po pucanju i razbojstvima. Imamo blještave trgovačke centre u kojima rijetki zapravo mogu kupovati, a da kupljeno ne otplaćuju godinama.  Taj «svijet» nam je na Učku donio ogromne NATO radare, dobili smo i „žuti tisak“, lažne celebrityje,  socijalnu nepravdu i duhovno siromaštvo.  Nemamo ideala ni snova i čini mi se da sve više postajemo kao  Amerikanci. U SAD-u   60%  građana ne zna   gdje je Irak. Tako ćemo i mi uskoro. Ponekad mi se čini da nas je lažni sjaj Zapada potpuno zaslijepio. Ne vidimo jedni druge, sve se manje družimo i sve smo otporniji na tuđu nesreću.

    Moja obitelj i sad ide u Trst u kupovinu. Ne toliko zbog odjeće već više onako… iz nostalgije. Da bi se prisjetili onih lijepih vremena kad je Trst bio svijet, a mi «siromašni seljaci na brdovitom Balkanu».


                                      EMO

       Iva Tomić

(3.B – šk.god. 2006./07. Coolturist br.1)


 Rezanje je  neizbježna stvar po kojoj se može vidjeti koji status u emo-društvu imaju, da li su «tru» ili ne...  Možda ipak emo nije količina ožiljaka na rukama, nego količina ženskih traperica u ormaru. No, nevermind.

    Povijest muzike bilježi mnoge pokrete, događaje u povijesti koji su na neki način pokrenuli subkulturu (čak kontrakulturu) ljudi koja je imala nešto zajedničko. Subkulturu bi mogli definirati kao skup normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja što razlikuju grupu od ostalih članova društva.  Hladni rat između Amerike i Rusije, stalna opasnost od nuklearnog rata kao i rat u Vijetnamu bili su zaslužni za pokretanje masovnog antiratnog pokreta i stvaranje hipi subkulture.

     Kraj 70-ih i početak 80-ih označava pojavu punka. Za punk je karakteristična anarhija, problemi s cenzurom i borba protiv nametnutog autoriteta. Pojava darkera izazvala je pravu moralnu paniku u društvu. Vampirski izgled, pentagrami i ostala "tamna" obilježja zgražavali su roditelje. Crnoj odjeći dodaju se najgori predznaci što dovodi do toga da se u pojedinim školama zabranjuje crna boja. Početak 90-ih označava pojava hip-hop kulture koja je aktualna i danas. Pravu revoluciju u subkulturi mladih donosi elektronska glazba. Izrazito je hedonistička, a prva asocijacija pri spomen tog imena je party. Party bi se ukratko mogao opisati kao ritual plesa, droge i doživljaja ritma. Danas se techno, mogli bismo reći slično kao i rock, diferencirao u razne pravce, pa tako imamo trance, acid, hard-core...

    Svaka subkultura dolazi kao reakcija ljudi (posebice mladih) na ono što se oko njih događa, situaciju u svijetu, pojave u društvu, savladavanje problema. Više istomišljenika se odvaja u grupe koje možemo nazvati subkulturama. Što je onda emo? Reakcija na što?

     Prvi počeci emo muzike bili su osamdesetih u Washingtonu. Bio je to emocijama nabijen punk, a prvi začetnici bili su Rites of Spring, Embrace, One Last Wish, Beefeater, Gray Matter, Fire Party i malo poslije, Moss Icon. Nastao je i prvi naziv takve muzike -  emocore, što je bilo skraćeno od emotional hardcore. U devedesetima emo počinje utjecati na indie rock scenu kao na bend Fugazi, koji je bio prvi nakon začetnog vala emo muzike. Bendovi Sunny Day Real Estate  i Texas Is the Reason dospjeli su na mainstream i još vukli emo korijene. U drugi val emo muzike dolaze ( od nama poznatijih) Jimmy Eat World i  Coheed and Cambria. 

     Sad su to AFI, Alexisonfire, Brand New, Bright Eyes, Coheed and Cambria, Death Cab for Cutie, Fall Out Boy, From First to Last, Funeral for a Friend, Hawthorne Heights, My Chemical Romance, Panic! at the Disco, Senses Fail, Something Corporate, The Starting Line, Story of the Year, Taking Back Sunday, Thursday, The Used, i Underoath.
Početke emo muzike sada nazivamo post-punk, screamo, emocore i
original emo jer je pojam emo dobio sasvim drugo značenje od onog originalnog.

      Današnje značenje pojma emo  više se odnosi se na stil  i obrazac ponašanja, a manje na vrstu glazbe.

    Emo tipovi najčešće se prepoznaju   po frizuri i stilu oblačenja. Imaju uglavnom crnu masnu kosu ili kosu s mnogo pramenova. Svima je zajednička jedna stvar – mora prelaziti preko jednog oka, često je zabačena na jednu stranu i s jedne kraća. I muški i ženski na oči stavljaju tamnu olovku, nokte lakiraju u crno. Hlače bi trebale i za muškog i za ženskog biti uske i ženske. Nose uske majice s natpisima, logoima bendova, naočale s velikim okvirima, vansice ili conversice / starke... Čak i po ljeti nose znojnike. Prugice su emo i  majice s kapuljačom; sivi, crni i općenito tamni tonovi.

Njihova osobnost ( personaliti kako bi rekao Đorđe Novković) je the most fun (bloody) part.
            Emocionalni, osjetljivi, sramežljivi, introvertirani, slomljenog srca, depresivni, usamljeni, bijesni (ali iznutra) i na kraju, NITKO IH NE RAZUMIJE.
Nitko ih ne voli. Ali stvarno ih nitko ne voli. I stvarno ih nitko ne razumije. I ne voli. Njihova životna filozofija.

Rezanje je  neizbježna stvar po kojoj se može vidjeti koji status u emo-društvu imaju, da li su «tru» ili ne...  Možda ipak emo nije količina ožiljaka na rukama, nego količina ženskih traperica u ormaru. No, nevermind.

    Uvijek su melodramatični, pišu lose self-pity pjesme, provode  svoje vrijeme na Myspaceu gdje se natječu tko će imati bolju emo-sliku slikanu iz najčudnijeg, najčešće gornjeg kuta u kojem će se vidjeti sve njihove emo "odlike". Skoro su silovani oko 600 puta, žale se da su osuđeni zbog toga što su jedinstveni (zaboravimo da ih je oko 500 000 jedinstvenih) i jer su premlaćivani svaki dan poslije škole, jer su drukčiji i onda cmizdre na netu poslije. Gdje? Ofkors, na Myspaceu i na forumima... » omg *crying* they hate mi 
cuz I'm different xXxXxx !!!!»

    Na Deviantartu prednjače u avatarima, screenname im počinje s XnestonestoX, vole se "prostituirat" preko Msn-a i Myspacea, Taggeda, Facepartya i svih mogućih i nemogućih internet stranica gdje mogu staviti svoje profile.
Dečki koji nisu emo, tipovima najviše zamjeraju sklonost "muško-muškog" brijanja. Oni navodno nisu gej, nego su samo emotivni ili po drugim pričama, time kupe cure. Takvi drugi, najokorijeli, se čak snimaju i stavljaju na Youtube. Attention whores.

I da, kao suicidni su, iako se zapravo nitko od njih nikad nije uspio ubit. Samo mlate praznu slamu.

     Često se pljuje po emo subkulturi zbog više stvari. Postala je popularna, ko boy bendovi '90-ih, iskrivljena, prenaglašena, preizdramatizirana... Danas je u modi opće nerazumijevanje. Menadžeri su očito shvatili da je stav tinejdžera da ih nitko ne razumije vrlo unosan i od toga su odlučili učiniti jednu posebnu subkulturu, armiju klinaca koji će učiniti sve samo da pripadaju nečemu. Oni i osjećaju da je to u redu, normalno jer nema čovjeka koji nikad nije osjetio da ga nitko ne razumije; njega i njegove osjećaje. Tako da je subkultura mladih koje nitko ne razumije i koji su po tome posebni, vrlo dobro došla. Zato sad imamo hrpu bendova koji prodaju patetiku, težak i depresivan život dok se kupaju u bazenima svojih vila. Ali ne, ja sad bogohulim, oni  su sa svojih dvadeset i kusur godina depresivni i tru makar prodali ne znam koliko albuma i  imali para ko blata! Ono što je bilo prije je u redu, dok ovo sada je marketinško iskorištavanje mladih i situacije u društvu.

            Možda je to reakcija na svijet i društvo danas. Internet, televizija i sva tehnička dostignuća odvojila su nas kao osobe, obitelji više nisu složne, djeca su okrutna kao uvijek, mladi ostaju sami i očajnički traže mjesto gdje će se uklopiti. U jednom vremenu širit ćemo ljubav,  u drugom boriti se  protiv konzervativnih  pravila u društvu i sivila svakodnevice, a što ćemo sad? Slati očajničke pozive upomoć kao pojedinci kojima nedostaje ljubavi i pažnje? Vrijeme će reći, a ja se samo pitam što je sljedeće.                                     


         MY BIG FAT CHRISTMAS
          Jana Jureško

(4.b razred, šk.god.2005./06. Naši obzori br.12)
LIDRANO 2006 - literarni rad predložen za državnu razinu

S pripremama za Uskrs, ja i moja obitelj,  uopće nemamo problema ako se uzme u obzir da su nam svježa jaja uvijek u frižideru tijekom godine. No, u slučaju Božića ima malih problema jer borovi nam ne rastu iza kuće, a ni lijepo zamotani pokloni ne mogu se izvući ispod kreveta ( što se kolača tiče, hvala bogu na dežurnim slastičarnicama ).

Mrzim onu reklamu koju Coca-Cola promovira u vrijeme Božića. Nabija mi komplekse jer moja kuća naspram one iz reklame izgleda kao kopija paralelnog svijeta, moje drvce nije netom posječeno u šumi iza kuće, već je  samo svježe obrisano od skupljene prašine ( ekonomska ušteda koja prati  mojih 17 godina postojanja ), moje lampice ne gore u ritmu božićnih pjesama već u ritmu da mi se- ne da mi se. Dalje,  ispod plastičnog bora ne vire ogromni paketi (nema tu luksuza da si kao Beckhamovi angažiram privatnog batlera za otvaranje poklona), i kroz moju kuću Djed Mraz nije još ni jednom prošao i to  vjerojatno zato što mu u reklami  klinac  za omastit brk ostavlja Coca-Colu i neke kekse izgleda Dolce&Gabana, a u mojoj  bi se kući morao zadovoljiti psećim Pedigree menijem u dnevnom boravku : suhe bobice i svježa voda u metalnoj zdjelici.  I ono što me najviše iritira, u toj reklami sve izgleda tako veselo i jednostavno kao i u američkim filmovima. Nitko ne brine brigu oko dekoracija, hrane, poklona i drvca, njima je 24 sata prije Badnjaka  „Tiha noć”.

I mi nikada nemamo bijeli Božić. Ariel nam nudi novu varijantu snijega: operemo li bijelo rublje njihovim deterdžentom i ukrasimo njime dnevni boravak, gosti će se tijekom cijele večeri pitati jesu li u kući ili na vrhu Platka... 

Uzmem li k tome u obzir i  onu podivljalu jurnjavu po dućanima  u cilju odabira  savršenih poklona, beskonačne redove, visoke cijene i natjecateljski nastrojene ljude ( u dvoboju oko zadnjeg crnog pletenog šala  bila sam poražena  jer se gospođi iza mene strahovito žurilo (navodno je parkirala na nedozvoljenom mjestu), da bi je kasnije vidjela kako pobjedonosno ulazi u šesticu), nije, dakle,  nimalo iznenađujuć podatak da svaki drugi čovjek na svijetu pati od predblagdanskog stresa.  

I briga me, bez obzira što vjerojatno postoji sto i jedna taktika ublažavanja stresa, i dalje sam uvjerena da je najbolje ratoborno lupiti vratima! 

Pripreme za Božić na hrvatski način počinju rano ujutro na tržnici u potrazi za bakalarom u stilu Jamiea Olivera - samo što tu nema  simpatičnih prodavača već je sve prepuno blagdansko isfrustriranim ljudima koji vam na vašu pritužbu o skupoj cijeni odgovaraju: „ Slušaj gospa, Božić je sutra, a ovo su zadnji..o´š il ne´š? ”.Suočena sa neprihvatljivom činjenicom da bi umjesto bakalara mogli  jesti srdele, i nemogućnošću cjenkanja( eh,  gdje bi mi Hrvati bili da kao Turci „necjenkanje” smatramo uvredom), stara kupuje već napola uvenuli bakalar i uvaljuje ga maloj crnoj robinji, tj.  meni ( koja se od pomisli da je bakalar za nas život dao, zgraža i slaže grimasu koja bi se dala povezati i sa  smradom koji dopire iz vrećice..). 

 Natovarena svim uporabljivim povrćem, na putu do auta stara zamjećuje na jednom štandu posljednji primjerak adventskog vijenca, koji je trebao biti na kuhinjskom stolu već prije mjesec dana, i ponovno guta ponos zbog cijene, a sve u svrhu dokazivanja  pred rodbinskom komisijom.

Budući da smo dobile izričite kritike o plastičnom boru, odlučile smo se na kupnju pravoga u zelenolikoj šumi na asfaltu ispred HNK-a, a kako je Božić doba dobrih djela, odlučile smo se za bor s fizičkim nedostacima ( u smislu širine, visine i gustoće iglica) jer gledajući crtić o drvcu koji je čitav svoj život htjelo postati ukrašeno lampicama i ukrasima, shvatila sam da se možda radi upravo o mome drvcu. Nakon što smo ga ukrasile lampicama, ukrasima i vrpcama blagdanskog ugođaja, lišile smo ga svake šanse da postane predivno božićno drvce jer je sada nalikovalo na loše odjevenog transvestita sa zvjezdolikom krunom navrh glave.

Osim što je vrijeme dobrih dijela, Božić je raj za riječke džeparoše koji se kao zmije šuljaju među nama i onda nam neprimjetno u hodu nevjerojatnom spretnošću i brzinom iz torbe izvuku novčanik, koji je nakon nekoliko mjeseci besparice bio napokon pun, i uz to vam ga bace u portun u centru grada bez imalo grižnje savjesti što su vam natovarili na leđa mjesečno šetanje na relaciji Narodne novine – MUP  radi izrade nove osobne. Recimo da govorim iz osobnog iskustva, iz pozicije osobe koja je opljačkana.

Čudo ili puka sreća, moj voljeni novčanik koji je sadržavao: osobnu  ( 3 godine stara slika iz predpuberteta zasigurno je  džeparoša ostavila bez daha), sliku Hodakice, sličice iz žvakaća (i to je hobi...), prešane paketiće šećera iz nekog splitskog  caffea, nebačene račune (kao što je račun iz pekare za pola kruha...), dječje kartice sa Snoopyjem i s mojim imenom na poleđini (u obranu mogu reći da se u svakome od nas  krije dijete..), člansku iskaznicu Gradske knjižnice (napokon neki podatak koji me diže na pozitivni level..) i kao udarni finish, karticu s mojim menstrualnim ciklusom. I upravo taj je  novčanik  u svom portunu pronašao pošten nalaznik i vratio mi ga zajedno s osobnom, u nevjerici uspoređujući sliku s originalom.

Izljubih, zahvalih i pozdravih.

Badnjak je prošao u pohlepnom struganju vilica po tanjurima, divljenju našem malom iskompleksiranom drvcu, pokušajima oduševljenja međusobnim poklonima, oživljavanjem neuništivih obiteljskih priča koje se prenose s generacije na generaciju, povremenim pretrpavanjem kolačima, pokojom čašicom vina za nevozače ( that` s me! ) i za kraj.....polnoćka koja  već svake godine tradicionalno počinje u jednom od kafića gdje se pije i nazdravlja do jutra.

I što više reći…Živimo u nekom čudnom vremenu i ako  ostavimo po strani kršćanski i religiozni faktor Božića,  otvaraju nam se mogućnosti da nam se ispuni većina materijalnih želja i nije više neobično vidjeti kako se kod nas  umjesto molitvom u ponoć  Isusovo rođenje nazdravlja Bacardi breezerom.


JA SAM PLAVUŠA, KOJA JE TVOJA ISPRIKA?

Jana Jureško
LIDRANO 2005 - literarni rad predložen za državnu razinu

( šk.god. 2004./05. Naši obzori br.11)


Upadam u neku xx drogeriju/parfumeriju/nije ni bitno, i šablonski kupujem Nivea kremu za ruke, dolazim do kase, keširam pare i pogled mi zastaje na vrlo simpatičnoj ambalaži marke Benneton. Bubnem anoreksično crnokosoj prodavačici: «Hulahopke?»

 Ona me pogleda  kao da mi se u tom trenutku pojavilo treće oko na čelu i s podsmijehom odvrati: «Ne,prezervativi.»

Pričekam trenutak da joj samozadovoljni smiješak odleprša s lica i prokomentiram da po toj cijeni  mogu  nakupovat godišnju zalihu Durex kondoma. Nažalost, ne vrtim se u takvim obijesnim rokfelerovskim društvima s RichieRich-dečkima da bih bila upoznata sa  zaštitom od spolno prenosivih bolesti čija je cijena  ravna iznosu mog vikend džeparca. Vrtim se u krugovima koji su i više nego zadovoljni  dobrim starim Mr. Durexom.

Tipica, koja je  pomislila da sa mnom može razgovarati kao  sebi ravnoj, gušeći se u samodopadnom smijehu/urlikanju, baci bombu koja mi je uspravila sve dlake na glavi: «Ma sve je u redu...već me nekoliko  plavuša   isto pitalo! «

 Toj dubokoumnoj krawi nabacila sam sarkastični osmijeh u stilu  HaHaBašSiDuhovita, strpala kremu u torbu i u stilu ptice trkačice napustila drogeriju/parfumeriju/nije bitno, dok mi se iz ušiju pojavljivala para. Ovaj iritirajući  incident zaslužuje pozdrav iz Rovinja....

Fakat mi je pun kufer tih predrasuda o kvaliteti inteligencije plave kose po kojima ispada da je svaka plavuša šupljoglava kretenuša koja jedino poznaje smjer krevet-kozmetički salon-vožnja u skupim autima s bogatim tipovima. Ja sam plava pa, osim kreveta u kojem spavam sama, nemam veze s ostalim stereotipnim pojavnim oblicima. Salone ne posjećujem, vozim se busevima za koje mjesečno izdvajam i do 200kuna i obično se u tim istim busevima ne vozim  s bogatim tipovima već s nekim penzićima koji uvijek sjednu do mene i, očito fascinirani mojim divnim mladim licem i plavom kosom, non-stop pilje u mene dok im iz usta bazdi po jutarnjoj rakiji..

 Dobro je biti Jana Jureško.

A šta je s onom bezočno lažnom pretpostavkom da se plavuše obično provode najluđe? Po nekim stereotipnim normativima ja bih svaku subotu trebala imati najmanje 50 poziva s različitih strana svijeta, od različitih muških ljepotana: od Hollywooda pa do bližeg susjedstva; trebala bih  zaposliti osobnu tajnicu da uspijem sortirati sve te ludo zabavne ponude i na kraju uz eci-peci-pec izabrati sama. Vani bi se trebala pojavljivati u društvu dva bodyguarda koji bi štitili moju plavu kosu ( možda i mene ? ) od nepoželjnih tipova koji ulijeću sa spikama tipa: «Htio bi protresti tvoje stablo.»
 Novac mi uopće ne bi trebao jer bi se svaki muški novčanik otimao za mojim računom. Najbolji prijatelji bili bi mi dijamanti, šampanjac i Chanel 5.

 Molim lijepo..subota je navečer,  sama sam doma( ja i Toto), mažem paštetu na kruh i usput bacam koji komad  nezasitnom stvorenju ispod mojih nogu; najbolji prijatelji su mi daljinski, coca-cola i satelitska. Na VOX-u gledam  film sinkroniziran na njemački  o nekoj tipici koja u nasljedstvo dobiva stado krava i odlučuje se upustiti u biznis, a moj mobitel je već polako prekriven prašinom - i to ne zbog konstantnih poziva.

 Dakle...zabava do krova, a plava kosa do ramena. Gdje je tu pravda!?

Ako već moram trpjeti neiscrpne viceve koje iz rukava sipa svaki seoski dječarac, onda smatram da bi mi se život trebao podudarati s mitom barem u nekim pogledima. Recimo, da je sve to živa istina, sigurna sam da bi mi neki magnat iz Europe financirao vozački i za uložen trud poklonio Mini Coopera. No, kako to obično biva u stvarnosti, posljednji komentar koji sam čula vezan uz moje perspektivno vozačko zvanje je aludirao da bi ja sve svoje kazne ( kao da bi ih dobivala...) rješavala tako da bih se upucavala ležećem policajcu. Složila sam facu čisto reakcije radi u stilu:»NE KUŽIM»  pa mi je tip vrlo suosjećajno obznanio: «Pa...znaš..plavuša...ležeći policajac nije stvarna osoba!»  Zamolila sam ga da mi polako slovka jer mi riječi lete iz glave. I upozorila sam ga na vremenski period kada bi se striktno trebao držati trotoara. Pješaci umiru hodajući...step by step..PAF!

A pravo pitanje visi u zraku: tko je i kada došao do zaključka da smo mi plavuše vrsta bez mozgovnih funkcija i bez sposobnosti logičkog ili bilo kojeg zaključivanja? Malo sam se raspitala među mješovitom svitom...crnokosih, crvenokosih, smeđokosih i začuđujuće ( ili ne..) nitko nije znao odgovor. Crnokose su se pravile kao da se tu nema o  čemu pričati, kao da je u početku stvaranja svijeta odlučeno da su one intelektualno jače od nas. Smeđokose su pak uvjerene kako je to sve zbog Barbie lutkica koje su zbog plastičnog pogleda na svijet kolonizirale planetu. Šaljem Tarantinu predložak za Kill Barbie. Ne postoje žene s prirodnom bojom crvene kose koja podsjeća na crveno-žarki flomaster, stoga je njihovo mišljenje posve nebitno jer se ispod sloja kemikalija krije ili crnokosa ili smeđokosa.  Čini se da se tu radi o klasičnom sindromu: Kokoš ili jaje?  No, nekako mi se čini da je sve to počelo negdje u vrijeme dobre stare Marilyn Monroe koja je povijesno poznata kao užasno glupa osoba i loša glumica, no probila se u filmskoj industriji anđeosko naivnim licem i platinasto plavom kosom. Pitam se trebam li reći da je uz to preležala mnoge krevete...pa eto i objašnjenja «mita o plavušama» kojeg se većina kromanjonski zaostalih dečki drže - da su plave cure lakše jer preleže svaki krevet kao boginje? Tu se samo pokazalo da vrijedi ona nadaleko poznata: iznimka potvrđuje pravilo.

Ja definitivno nisam laka, ali kako je težina jedna od tema koju žene vole izbjegavati, suzdržat ću se od komentara pojma «laka» u svim njegovim značenjima.

 E, pa hvala, Marilyn. Nisi li se kao sve ostale mogla furati na dugu, crnu kosu, čednost do prve bračne noći i poštedjeti nas da u budućnosti ne  budemo glavna meta  sprdnje?

Zahvaljujući originalu, kopije trpe.

Oni u manjini, koji  slučajno pročitaju moje textove a da  nisu upoznati s mojom ličnošću, od reda kažu da im je nekako teško povezati moj izgled s mojim pisanjem.

U čemu je problem? Zar samo zato što sam plave kose  budim asocijacije da jedino što umijem je  nabrojati svih 30 slova abecede?

Tiha voda ( Jana izvorska ) papir oplemenjuje.

A nakon što me upoznaju i otkriju da ipak ima neke frekvencije na mojim moždanim valovima, neizbježno je pitanje: «Ti je to prirodna boja ili....?»

To mi fakat zvuči kao kompliment: ono, kao ne može se vjerovat da znam slagat rečenice pa očito mora da se farbam u plavo. Hvala? Ne bih rekla.

Jedina opasnost koju donosi dah stereotipa jest to što uvijek postoji vjerojatnost da se plavuše počnu ponašati kao iz vica. Jedina opasnost koja je mene snašla je ta što se «alla plavuša» ponašam kad mi netko ispirča vic. Prvi ga put uopće ne skužim, drugi put se nasmijem tek toliko da sugovorniku pokažem da cijenim trud, a treći put nakon tjedan dana kažem toj istoj osobi da je vic stvarno super. Ali, to sam samo ja, cura koja nema smisla za viceve tipa Mujo-Haso i mali Ivica, već besramno umirem od smijeha na bolesne viceve u kojima dečko kupuje petarde misleći da su žvake i stavlja ih u usta, prodavač ga pokuša upozoriti, no on jednostavno pukne od smijeha. ( ! )

Plavuše su top tema i rema svih vicoklepaca diljem lijepog našeg svijeta, no još nitko nije bio toliko pametan da primijeti da smo mi kao bjeloglavi supovi - vrsta koja polako odumire. A da li se netko šali na račun supova? Ne.

Od priglupe mase postale smo samo mit koji se prenosi s generacije na generaciju. Računa se da je posljednji pravi primjerak prohujao s  Merlinkom i tabletama, stoga....dragi moji, kome se vi u biti izrugujete? Kao…plavuše su jako blesave cure..tralalala...a kada se malo bolje pogleda svijet oko sebe, prirodnu je plavu kosu teško  naći dok iza svakog ugla iskaču tzv. plavuše iz frizerskih radionica. Dakle, kao pametna plavuša (ne zlatni retriver) zaključujem da su  vicevi o plavušama kao glupim bićima zapravo  pokrenuti od strane svih onih koji žude za plavom kosom  koja, osim čiste estetike, dobro dođe kao krinka da se opravdaju  svakodnevni lapsuzi, greške, neznanje i manjak logičkih sposobnosti.

Sve te  glupe plavuše, zapravo su nekadašnje brinete, crnke i slično. Tu vrijedi poslovica «rugala se sova sjenici».

Na kraju balade priznat ću da kao vlasnica počasnog statusa «plavuše» uživam povlastice već od nižih razreda osnovne škole kada se svaka moja greška u bilo čemu pripisivala mojoj kosi. Već sam tada naučila kako začepiti zlobna dječja usta...uvijek bih uljudno odgovorila:

«Ja sam plavuša, a koja je tvoja isprika?»

 


Predsjednik  Mesić

Jana Jureško

(3.b – šk.god. 2004./05. Naši obzori br.11)


Osim mene, čija slava tek dolazi,  i naša je  mala škola (hm, ili klinika?)  u posljednjih nekoliko dana privukla medijsku i neke druge pozornosti velikodušno ugostivši našeg predsjednika Mesića jer kakva bismo to nacija bili kada na party za ekipu ne bismo pozvali Stipu?

Doduše,  njegov dolazak  nije vezan s aktivnostima naše škole, već s projektom naše zgradne simbioze, Gimanzije Eugena Kumičića, popularno zvanoj GEK. Oni se uvijek trude pokazati da su korak ispred nas, no što se tiče  priprema uoči  dolaska predsjednika, tu smo ih definitivno prešišali jer smo u vremenskom roku od 5 dana bojom osvježili dio školske fasade, a učionice na katu dobile su svaka odgovarajuće zastore u skladu s bojom vrata. Čak je i wc na katu bio opremljen rijetko viđenim toalet papirom. Nije važno što predsjednik nije ni stigao do kata jer kako se kaže, nije važno pobijediti...važno je sudjelovati.

Da dočaram onima koji su događaj sezone  propustili, reći ću da je  to  bilo nešto slično onome kada vam se gosti najave u posjet (čitaj: u inspekciju) i kada cijeli dan provedete čisteći svaki kutak u sobi, čisto impresije radi. Jednom takvom prigodom doznala sam da je  u posjedu mog skromnog kuhinjskog posuđa  i neka stvarno zanimljiva spravica koja služi za cijediti limun i koja ima svrhu uvjeriti posjetitelje da su  moji roditelji jako otmjena gospoda koja ne cijede limun rukama kao ostali smrtnici. Zanemarimo činjenicu da  je, prije nego što  smo otkrili njezinu namjenu, ona  služila za usitnjavanje češnjaka.

Dakle, kao što goste primamite finim domaćim  kolačima (kupljenim u dućanu), tako su i GEK-ovci našeg predsjednika zainteresirali svojim projektom pod nazivom

  "Bijela ruža" čija je tematika priča o Holokaustu u Hrvatskoj i logorima za vrijeme 2. svjetskog rata. Budući da je  projekt  stvarno hvalevrijedan te da su  ipak GEK-ovci ti koji su bili u prvom planu, nije bilo iznenađujuće što su u učeničkom odboru za doček predsjednika oni bili u većini dok smo se mi, školska manjina, morali zadovoljiiti skromnom delegacijom nekolicine učenika. Zgurani negdje po strani nervozno smo  u rukama vrtjeli  školski digitalni fotoaparat (u korak s tehnologijom) i čekali da ugledamo siluetu predsjednika Mesića kako bismo  zauvijek zabilježili njegov prolazak kroz svježe obojena vrata.  NAŠA svježe obojena vrata.

Budući da se ipak radilo o predsjedniku, moglo mu se tolerirati simbolično kašnjenje jer, kako nam je rečeno, govor premijera Sanadera koji je u to vrijeme držao skup u Adriaticu,  malo se odužio. No, ništa zato; škola je bila prepuna zanimljivih likova i situacija. Podsjećala je na prizor iz američkih filmova kada netko nekoga otme pa cijela zgrada bude preplavljenja policajcima i osiguranjem koje arogantno hoda s talkie-walkijima, a "momci u crnom" govore jedan drugome neke tajne šifre kao npr: "Sokole 1, javi se!"( u hrvatskoj verziji to je zvučalo: "Pero, od´provjerit zadnja vrata!" ).

No, dok bi  u američkoj verziji  tip iz osiguranje bio netko nalik Beniciju del Toru, mi smo se morali zadovoljiti  vjernom kopijom inspektora Mišetića iz Ville Marije, a njemačkog inspektora Rexa zamijenio je neki, ne baš prijateljski raspoložen, cucek iz Zagorja po imenu Vučko. Život nije film. 

Nakon napetog iščekivanja, predsjednik se pojavio popraćen općim oduševljenjem i pljeskom. Iznenadila sam se kako djeluje jednostavno i simpatično i dalje ne uočavajući nikakvu razliku između stvarnog Mesića i televizičnog Mesića (dobro, razlika je definitivno u visini. Siroti se čovjek  praktički utopio u moru fotoaparata i flasheva koji su blještali sa svih strana ).

Pomoću malih trikova snalažljivosti  uspjeli smo se domoći stolica pa smo sjedili  dva reda iza predsjednika tako da smo cijelo vrijeme imale pogled na njegova leđa i desni profil.

I naravno da sam slušala predavanje!!!

Nakon 20 minuta predsjednik je završio svoj najavljeni petminutni govor, a onda je uslijedila akcija TKO ĆE PRIJE I BRŽE do foto sessiona s našim Stipom koji se  rukovao sa svim učenicima (naravno, i ja sam bila među njima), a najsretniji i najuporniji  čak su se i uslikali s njime ( Martina je uspjela u akciji).

Ono što se meni svidjelo kod njega (osim vidljivo skupog odijela) jest to što ima čvrsti stisak, za razliku od  onog ribljeg  kada morate biti na oprezu da vam ruka sugovornika ne pobjegne  desno.

Poslije cijele ceremonije i odlaska predsjednika iz škole, svi prisutni su se okrijepili malom, ali dobrom zakuskom u školskoj knjižnici, u čast predsjednikova  dolaska, a bez njegova prisutstva.  Da se mene pita, mogao se organizirati i nekakav roštiljčić, ali Bože moj, što je - tu je. Ja sam bila i prezadovoljna kolačima na stolu.

Na kraju cijele priče želim naglasiti da   GEK-ovci  nesumnjivo znaju privući medijsku pozornost i to, dakako, s opravdanim razlogom. Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego da se mladi kreativci naše škole bace na posao i preuzmu palicu u svoje ruke jer one nove zavjese na drugom katu zaslužuju svojih pet minuta slave!!!! 




preskoči na navigaciju